©OPYRIGHT NOTICE
This work is under copyright law. You CANNOT save and use WITHOUT accessing a license from me.
My work is NOT for copy.
If I find out my work is being used illegally, then legal action will now be taken.
If you see my work being used, please e-mail/message me straight away.

Please respect copyrights or I will kick your fucking ass!

Par riječi...

Sunce je trazilo da se smijem...
Mjesec me molio da suze lijem...
Zemlja me tjerala da šutim....
Nebo je željelo da ljubav vratim...
Vjetar mi šaptao da zaboravim...da drugoga tražim..
Bura da se oporavim...
Kiša je suzu za mene pustila....
Tama mi se polako smijala...ruke pružala..
Rijeka mi stihove pisala....
Šuma za mene disala....
Ali samo su zvjezde šutjele, samo su gledale...



Život je prilika - iskusi je
Život je ljepota - divi joj se
Život je san - učini ga stvarnim
Život je izazov - suoči se s njim
Život je zadatak - izvršavaj ga
Život je igra - igraj se
Život je dragocjen - njeguj ga
Život je bogatstvo - čuvaj ga
Život je ljubav - uživaj je
Život je tajna - pronikni je
Život je obećanje - ispuni ga
Život je tuga - nadiđi je
Život je himna - pjevaj je
Život je borba - prihvati je
Život je tragedija - uhvati se s njom u koštac
Život je avantura - usudi se
Život je sreća - zasluži je
Život je život - brani ga"

Orkanski visovi
Da sve nestane, a on ostane, nastavila bih postojati, a da sve bude, a on ne, svemir bi se pretvorio u silna neznanca" - Cathy
knjigu sam pročitala, bez obzira na Sumrak)



"Stvarnost je iluzija, iako prilično tvrdokorna." -
- Albert Einstein

"Mi smo promatrači. Mi smo svijest; mi nismo predmeti; mi nemamo čvrstoću. Bezgranični smo...
Zaboravljamo to, ili, točnije, naš razum to zaboravlja, i zato čitavi postajemo zarobljeni u začaranom krugu iz kojeg se tijekom života rijetko uspijemo izvući."
- Don Juan



"Patnja zadaje bol samo zato što je se bojiš. Ona te proganja zato što bježiš od nje. Ne moraš bježati, ne moraš je se bojati. Moraš voljeti...
Dakle, voli patnju. Nemoj joj se odupirati, nemoj bježati od nje. Okusi kako je ona u dubini slatka, predaj joj se i nemoj je primati s mržnjom. Tvoja mržnja je to što ti nanosi bol i ništa drugo. Patnja nije patnja, smrt nije smrt, ako ih ti ne učiniš time. "
-Herman Hesse

"Sve su to sranja. Nema ničega, osim Beskrajne Ljubavi, što nije sranje."
-David Icke



"Ne uspjevamo pronaći prosvjetljenje jer smo previše zauzeti traženjem. Mislimo da je prosvjetljenje kao pronalaženje igle u plastu sijena, a ono je u stvari spoznaja da nema ni igle ni sijena. Stanje transa je ono što nas spriječava da uvidimo tu istinu."
- David Icke

"Uvijek praštajte svojim neprijateljima; ništa ih ne može toliko iživcirati."
-Oscar Wilde



"Svako ljudsko biće je disident u onim trenucima svoga života kada se na trenutak odvoji od krda i počne razmišljati samostalno."
-Archibald Macleish

"Svaki čovjek misli da su granice njegovog vidokruga granice svijeta."
-Arthur Schopenhauer



"Mislim da svi mi u sebi imamo mali glas koji će nas voditi... ako isključimo svu buku i nered u svojim životima i poslušamo taj glas, on će nam reći što trebamo činiti."
-Christopher Reeve

"Kada ih dotakne ljubav, svi ljudi postaju pjesnici."
-Platon



"Ljubav je pogreb srca.Najbolji način da ubiješ svoje srce je da se zaljubiš jer tada srce više ne pripada tebi.Leži u ljesu i čeka da se spali." Ville Valo

"Kukavica nije u mogućnosti iskazati ljubav, to je vrlina samo hrabrih."
-Mohandas Gandhi



"Mrzi grijeh, voli grješnika."
-Mohandas Gandhi

"Samo kada volimo, želimo postati bolji nego što stvarno jesmo."
-Paulo Coelho u "Alkemičaru"



"Kada osuđujete ljude, nemate vremena voljeti ih."
-Majka Tereza

"Volim te ne samo zbog toga kakav si ti, nego zbog toga kakva sam ja dok sam s tobom."
-Elizabeth Barrett Browning

"Ljubav ne pokreće svijet. Ona samo daje značaj tome putovanju."
-Franklin Jones



"Smrt ne znači zagasziti svijetlo, nego isključiti svjetiljku kada dođe zora."
-Rabindranath Tagore

"Svi mi proživljavamo dugu i bolnu smrt zvanom život."
-James Sacksteder



"Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao."
-Fjodor M. Dostojevski

"Čovjek bez mašte je čovjek bez krila."
-Muhammad Ali



"Ljubav gradi mostove gdje ih nema."
-R. H. Delaney

"Kad pripadam tebi, tad konačno potpuno pripadam i samome
sebi."
-Michelangelo Buonarotti



"Nije se teško zaljubiti, nego je to teško reći."
-Alfred de Musset

"Biti zaljubljen ne znači nužno i voleti. Biti zaljubljen je
određeno stanje; voleti je čin. Stanje podnosimo, za čin
se odlučujemo."
-Denis de Rougemont

ponedjeljak, 19.12.2011.

If this time is the last time Could I hold you for the last time?

http://www.youtube.com/watch?v=qUwkvx4EZhA Norther - Omen

Savršena pjesma, savršenog benda... topla ruka za moju dušu, lagani povjetarac koji ju ispunjava... ovaj tekst neće biti o njoj...
Ovaj tekst će biti o mojoj prijateljici. Čistoj i slobodnoj. Vodi. Čudna tema? neka je.

*
Oduvijek sam voljela vodu. Zapravo, da se bolje izrazim,velika prostranstva vode. Daleka mora. Divna, duboka, prostrana, tajanstvena.
Majka mi je jednom rekla da sam prije naučila plivati nego hodati. Dan danas ta ljubav za vodom mi je ostala ispod kože.
Zašto pišem o tome? Jer nisam nikada niti pomislila, kamoli posumnjala da bi išta drugo moglo potaknuti bilokakve emocije u meni. Danas se dogodilo par stvari koje su me izbacile iz takta. Bila sam.. ljuta na određene osobe.Stigla sam kući i pokušavala to odagnati glazbom koja me inače uvijek smiri, ali na moje čuđenje mi to nije uspjelo.
I rekla sam - idem se tuširati. Ne mogu riječima opisati osjećaj kada stanem ispod tuša i pustim toplu vodu da prođe preko mene. "Sada sam čista, sada sam dobro." je jedina misao koja mi se pojavi svaki put. Saprala sam sa sebe sve što me je uništilo taj dan. Kao da kapljice vode, mnoge, mnoge kapljice speru s mene svu prljaštvinu koju sam toga dana skupila - skinu sve, sve, sve - sve ono loše, sve što sam loše pomislila, sve zbog čega sam se osjećala loše i slabo.

Ali s morem je drugačija situacija... Otići plivati - daleko, daleko na pučinu okrenut se leđima prema dnu ispod sebe - plutati i samo se prepustiti moru. Neka me nosi.
To je za mene osjećaj slobode. Samo mirno plutati i disati. Ništa drugo doli disati. I kada me ispuni apsolutni osjećaj mira - vratiti se na plažu. Zaroniti dok se vraćam i izroniti u plićaku.
I danas sam došla doma, kako sam rekla, nakon svega otišla se tuširati, i sve je najednom kao bolje. Sutra je novi dan, zasigurno će sve biti u redu. Ako i ne bude - saprat ću i to opet iduću noć. Iznova, i iznova, i iznova. Jer.. Jedino tako mogu iz dana u dan.


Moja mala prijateljica. Čista i slobodna.

subota, 03.12.2011.

Što sam ja dok svijet pada?

Dugo nisam ispuštala dušu ovdje. Nisam imala razloga. No to ne znači da sam bila sretna. Više bih rekla da nisam mogla izbacit iz sebe ni riječ, buljila bih u prazan papir sa olovkom u ruci i razmišljala. Najčešće pitanje u zadnje vrijeme mi je „ Što sam ja?“. Pitaš se onako pomalo , svaki put sve ozbiljnije i bistrije, zar sam baš ja ta koja jesam i zašto sam tu, koja je moja uloga u ovom svijetu, što da radim da bi je odigrala do kraja?
Često se pitam jesam li izgubila dio sebe prilagođavajući se drugima ili sam ovo zaista ja? Ali ipak u zadnjih par mjeseca sam se promijenila. Nisam ona ista kao prije. Niti ne želim biti ista kao prije. Drukčije sve gledam, drugim očima. Nešto što je do jučer bilo normalno više nije niti će ikada biti u mom životu i sad počinjem razumjeti neke stvari iz prošlosti. Prošlost. Nikad neću moći pobjeći od nje. Uvijek je tu, sakriva se u mojoj sjeni i prati me u stopu. Gdje god pobjegla ona će me naći i baciti u najmračniji kut mog uma i tjerat me da joj pogledam u oči. . Tjeskoba, depresija, stres, užas koje je uslovila tragedija moje prošlosti.
Danima sam poput zombija, krvavih očiju, a onda dođe večer. Tada na scenu stupa moj „Um“, bezuspješno zarobljen preko dana u mojoj glavi, tih se trenutaka on oslobađa i počinje tortura. Um je taj koji radi protiv mene... govori mi tamnim glasom da ima druge planove za mene. Pitam ga kakve bi to planove imao sa mnom, što bih još trebala u životu napraviti a da ima neke svrhe, on mi kaže da čekam, kaže mi da ima plan. Okrenem se na drugu stranu, pokrijem uši rukama, otvorim oči široko, gledam u mrak, ništa ne vidim, ništa ne čujem. Čemu sve to, očekujući ništa, ništa ne mogu niti dobiti. Sve sam izgubila, ne mogu čak više niti gubiti. Dokle očekivati ništa, dokle ništa ne gubiti i ništa dobivati? Opet glas u glavi, nježno mi šapuće da će me uspavati. Šalje mi u mozak slike mog sretnog djetinjstva , blještavilo boja je tako snažno da me peku oči, izredava slike jednu po jednu bodeći mi oštrice u srce. A onda shvatim da to nije bljesak, to su suze. Um se sjeća svake sitnice, svake slike, svake modulacije tatinog glasa, neprestano mi šalje u uši mjehuriće zajedničkog smijeha. Um me muči, čereči se prekida i opet mi ga oduzima. Kao da ga opet gubim po stoti put. U nosnice mi stavlja mješavinu znoja, parfema i rakije. Oduzima mi dah. Tjera me na vrisak. Čujem njegov šapat, podmukli smijeh. I onda opet, eter njegove pokvarenosti me obavija i uspavljue. Sve nestaje u magli, puže natrag u svoju rupu gdje sam ga zakopala

ponedjeljak, 11.04.2011.

Hello. Who are you, my friend.

Mnogo puta čula sam dozivanje noću, šapate i uzdahe kao da dolaze iz samog dna moje duše. Ovo je još jedna noć kada sumporna maglica svojim nastranim jezikom liže moje uspavano lice. Kapci postaju sve teži, a trzanje živaca prati moje ubrzano disanje. Spremam se za još jednu noćnu moru. Prokletstvo se osjeća u zraku, snovi dolaze poput hladnog povjetarca što je nošen uzdasima iz samog mračnog ponora. Dok nemir zvuči poput laganog zveckanja hladnih željeznih lanaca, moje tijelo dodiruju spaljene ruke koje maze moju blijedu kožu, budeći trnce i prikrivenu jezu. Prozor se nevidljivom silom polako otvara, poput vrata za znatiželjne poglede prikaza. Prikaze koje lebde prostranstvima neviđenog ljudskog straha, kao crne vrane koje oblijetavaju vrata trudeći se ući u svijet ljudskih snova. Oni koji uspiju kriomice proći kroz vrata, koja su poput svjetlosne mreže spojene sa svim umovima ljudi koji bezbrižno padaju u san i prepuštaju svoj um na milost i nemilost nepoznatim posjetiocima, vode se brojne bitke za lijepe snove i noćne more. Vode se bitke za bitkom čim Sunce zamjeni Mjesec, koji oduvijek više voli Tamu, vrata se otvaraju i prikaze započinju svoj ples skrivajući među svojim skutima bezbrojne završetke. Za neke je to završetak njihovog uma, a oni postanu samo brojni izgubljeni sanjari. Sa žudnjom u praznim očima promatraju svoj jedini smisao i zabavu. Siju zlo kroz snove, tjeraju um da se zagleda u mračni ponor bez dna uz šapate koji izgovaraju najcrniju pjesmu... pitam se dali ću i ja postati još jedna žrtva njihove pakosne igre. Evo i njih, promatrača plavih očiju sa sjajem besmrtnika sjede poput nevidljivih ptica na žicama trafostanica. Promatraju kamo ovaj svijet ide, promatraju da li postoji pitanje koje visi na koncu kao i sveopće postojanje onog za što se nekada davno vrijedilo boriti. Davno prije nego što su smrtnici krenuli prema samouništenju bio je dovoljan samo šapat ovi plavookih promatrača da probudi dušu i čovjek bi shvatio...no sada su mnoge duše prodane za snove satkane od želja . Čovjek je postao slijep i gluh za vapaj koji dolazi noću kroz vrata prikaza i plavookih Promatrača.Ta uzvišena bića proljevaju takvu čistoću koja je u tuzi rođena gdje čak i Tama želi da velika bitka počne. Samo ljubav može probuditi uspavane, ljubav koja je toliko snažna čiju žestinu običan smrtnik rijetko kad može upoznati. Brojni ratovi se vode za zemlju pred svjedocima uspavanim, dragocijenost nevine krvi tvori toliko odvratnu jednadžbu da je samo pitanje vremena kada će se oglasiti oglasiti zlatna truba. Demoni još uživaju u svojim podanicima, no malo po malo napuštaju svoje domaćine, osluškujući i čekajući zvuk kojeg i oni priželjkuju. Izvor koji je stariji od samog svemira, na koji su spojena sva živa bića, polagano gubi povezanost.
Planine, šume, livade, slapovi te brojna mora drhte. Njihova sudbina je nepoznata, a od čovjeka su na zemlji duže. Ljudska bahatost nanijela im je mnogo rana što oplakuju bezbrojnim potresima i poplavama. Ipak čovječanstvo nije drhtalo pod žrtvama brojnim što je priroda donijela nego se kreće ustrajnije prema cilju bez cilja. Tlo po kojem hodamo više ne daje plod, sve vene i umire. Ali čovjek oslijepljen egom se ne obazire. Ne vidi da se jednaka sudbina bliži cijelom čovječanstvu. "Sveti hramovi" su okaljani, od onoga što je trebalo biti utočište duha postalo je rupa rođenja novih prikaza. Kada će i zadnja čestica dobrote biti pretvorena u prah, doći će rat a vladar će zbačen biti sa trona izgrađenog od svog ega. Promatrači svake noći posjećuju uspavano čovječanstvo prislanjajući svoja lica na prozore, gledaju ono što je rođeno iz svjetla, a polagano prelazi u potpuno ništavilo.

utorak, 28.09.2010.

Pakao je tamo gdje si ti...

Njegovo lice nije maska. Otporno je na protok vremena. Njegovo lice od krvi je i mesa. Ali je ipak tako anđeosko i nestvarno.
„Život je predstava. Glumim ono što nisam. Da zaštitim sebe. Da zaštitim tebe. Držim te na koncu. Strahom param tvoje srce. Upoznala si glumca. Savršenog glumca. Upoznala si svog jahača, viteza tame. I sakrila si se iza mog pašta koji ostavlja mrak za sobom kao dijete, malo preplašeno dijete.“ Šapnuo mi je dok je prelazio jezikom preko mojih leđa sve do vrata i spustio usne na moje. Svoje zube poput oštrica zabija u moje desno rame, dok lijevom rukom omotava moju kosu oko šake. Zatvaram oči dok mi ne čujan vrisak para bubnjiće. Lijevom rukom mi povlači kosu dok ugriz popušta. Desnu ruku stavi na moje grlo i stišće, sve jače i jače dok mi crnilo prekriva oči, dok mi se tišina zavlači u uši. Mrak i tišina. Stvarnost mi se vraća kada njegove usne dodirnu moje. Ruši me, podiže me i opet me ruši. Igra se. Njegova sam robinja. Robinja i božica. Sjetim se prošlosti kada pogledam u oči tog vraga što je nekad anđeo bio. Da, on je anđeo bio zatvoren u tami. Ne može pobjeći od lanaca pakla. Anđeo bez krila koji se bori za svoj opstanak. Ne pitajte ga kako je, pogledajte mu u oči i vidjet ćete sve. Ponekad osjećam miris truleži oko njega, miris leševa koji su zaleđenih u njegovoj prošlosti. Ja sam leš u njegovoj sadašnjosti. Samo ga pogledajte u oči i vidjet ćete tamu. Tamu koja ga je prekrila. Svakim njegovim ugrizom, svakim njegovim poljupcem čujem vrisak odumrlog tijela, vapaje koji mole i opet nestaju. Mislila sam da se sunce može probiti u tamu, mislila sma da treba samo jedna sunčeva zraka da napokon vidi svoj put. Ne, uzeo je sunce iz mene i zdrobio ga poput kamena. On je poput slagalice čije dijelove moram uokolo tražiti, u nadi da ću ih svaki tren pronaći. Izgubljen je, izgubljena sam, izgubljeni smo. Bili smo, sada smo i bit ćemo. U stvarnost me vraća još jedan ugriz, jači ugriz. Progutam vrisak i odgurnem ga od sebe. Automatski mi povlači kosu i glava mi ide unazad, osjetim peckanje u vratu. Prvi simptomi loma. Primiče i odmiče usta od mene usta, pušta mi kosu i lagano vrhovima prstiju prelazi preko leđa. Crne oči mu se šire zbog uzbuđenja, dok me grize po mjestima, gdje može na leđima. Osjećaj smirenosti me opija, prepuštam se boli, boli koju obožavam, boli na koju me on navikao. Ruke mu se spuštaju na stražnjicu, lagano povlači trenirku prstom i pušta da me udari uz njegov tihi smijeh. Podiže ruke na kukove i spušta usne na vrat, lagano grize pa jako stisne, popušta pa ponovo pojačava. Blizu mi je, osjetim njegov hladan dah na svojoj koži. Ruke su mu sada na grudima i grebe me od vrata prema dolje, sve do pupka. Spuštam glavu na njegova ramena i prođem rukom po njegovoj preplanuloj koži. Val energije prolazi cijelim tijelom Dok usnama prelazi od uha do ramena i natrag. I opet zabija svoje zube u moje rame. Mišići se stegnu dok usne bezmoćno ispuštaju uzdah. Naglo prestaje. S čuđenjem ga pogledam i namršti mu se dok se na njegovom dječačkom licu pojavljuje veliki osmijeh. Okreće me i spušta me na leđa. Ruke još uvijek drži na mojim kukovima. Svlači sa mene trenirku. Podiže mi lijevu nogu prema gore i od pete se spušta jezikom do međunožja. Cijelo vrijeme me gleda ali ne dira ništa intimno. Nasmijem mu se. Igra se. Širi mi polako noge, prilazi ozbiljno i samo prislanja svoje tijelo uz moje. Jedva da me dodiruje, stavlja svoje dlanove pored moje glave i spušta glavu na moje grudi i grize me. Stavljam desni dlan na njegova leđa i lijevom rukom mu prelazim preko kratke, ravne mračne plave kose. Polako ustaje i udara me tako jako da mi se magli pred očima. Vrti mi se i osjetim okus krvi u ustima. Stavlja mi ruku na vrat pa me ponovno udara, ne dozvoljavajući mi da se pomaknem. Plače mi se dok gledam kako me opčinjeno gleda. Sišem krv sa usnice i stavljam svoje ruke na njegove. Gleda me čudno, ne može se kontrolirati, ruke mu se tresu, strast i uzbuđenje ga čine slijepim. Da zidovi mogu govorit znali bi za sve one noći pune mojih vriskova, za moje suze, za moju prolivenu krv, znali bi za sve njegove demone koji su mene lovili. Kad bi zidovi znali govorit rekli bi što mi je on šaptao čime je on trovao moju dušu.
Opet me vraća u sadašnjost. Stišće desnu ruku i udara se po ustima. Uskoro mu krv kreće iz usta i slijeva se poput slapa niz vrat sve do pupka. Približava mi se i ljubi me. Ližem krv sa njegovim usana dok mi se adrenalin diže. Daje mi snagu. Hvata me za kosu i podiže. Spuštam glavu ližući ostatak krvi sa usnama tražeći još. Automatski se povlači od mojih usana dok desnu ruku stavlja na moja leđa i počinje derati kožu noktima dok povlači kosu za još jaču bol, povlači me sada do sebe i grize na isto mjesto kao i do sada. Prste desne ruke mi stavlja u usta, suze mi kreću ali ih liže sa mog lica uz luđački osmijeh. Pojača ugriz kao da mi želi odgrist komad ramena. Kao da mu nije dovoljan okus moje krvi koji se u slapovima proljeva niz moja leđa i grudi. Bol mi oduzima mozak. Bio mi je dovoljan samo jedan poljubac,
samo jedan prokleti djelić otrova sa tvojih usana, otrova koji je za mene kao eliksir života da se bol povuče sa mog uma i udova. Njegov miris, miris ružmarina opija moj um. U ovom trenutku vrijeme više ne postoji, samo tren i vječnost. Zacakljen pogled, uperen u beskraj. Koji donosi melankoliju i odnosi snove. Ne moćno se previjam dok opet stišće moje grlo istom jačinom kao što svoje zube zabija ponovno u moje rame, dok desnom rukom prelazi sa unutarnje strane mojih bedara. Lagani dodir njegove prisutnosti stvara oluju, oluju koja podiže moja osjetila. Uzdah.
Desnom rukom prelazi preko mojeg pupka do grudi te se spušta natrag do međunožja. Prsti se zaustavljaju na pravom mjestu. Val uzbuđenja i energije. Bol potiskuje zadovoljstvo. Podiže me. I jednim udarcem me opet ruši s oblaka. Okreće me prema sebi, leži na meni, ovaj puta svom svojom težinom. Gleda me u oči, onako pohotno, onako luđački.
„Reci mi, misliš li i dalje da sam ista kao druge?“- upitam ga dok liže krv sa moje brade. Podiže se i zamahuje stisnutom šakom dok njegova ruka oko mog vrata ne dozvoljava da se pomaknem. Zadnji udarac. Krv mi se slijeva u grlu, guši me.
Moja nevinost i ljubav, moji snovi, moja tajna nadanja, moja krv, moje suze sve je bilo njegovo. Moj život satkan od boli i ljubavi je on držao u rukama, u dlanovima kao staklenu kuglu. Stisne li je jače, ona će puknut. Puknut će moja nevinost, moja ljubav, moji snovi, moja nadanja sve što njegovo je.
Jutro je. Sunčeve zrake maze moje lice kao što majka mazi lice svog djeteta. Budi me. Plahte su krvave. Usnica razbijena. Masnice crne... Ležim na njegovim grudima dok mi on prelazi prstima po leđima i ispuhuje dim cigarete stvarajući pravilne krugove. Pogled mu je prazan, zamagljen. Daleko u prošlosti. Tako bih željela otići s njime. Tamo, tamo daleko.
„Nisi kao druge. Nikad nisi ni bila.“ Tiho je prošaptao i ugasio cigaretu.

subota, 11.09.2010.

The price tou pay to play the game.

Ležim na krevetu, razmišljam. Ležim u njegovom krevetu, u njegovoj sobi, u njegovom stanu, a u mislima mi je on. Polako se otvaraju vrata od sobe. U glavi mi je pitanje dal da pogledam ili nastavim gledat u strop. Druga opcija mi se čini prihvatljivija. Slijedim ga krajičkom oka.
Oštrina na njegovom licu je divna, osjetim kako mu pogled prolazi kroz mene, kao da nema dušu, a opet je toliko strasti u tim mrtvim očima. Blago mi se smiješi. Zatvara vrata i ne čujnim korakom prilazi krevetu, sjeda na pod i naginje mi se na krevet. Pokušavam ga ignorirat i nastavljam gledat u strop, ali ne puštam ga s vida.
„Hej. „- tiho mi reče i dalje spuštenom glavom. Ustaje i lagano se spušta i poljubi me u kraj usana. Začuđeno ga pogledam. Nasmiješi se. Odlazi na drugi kraj sobe i sjeda u kožnu crnu stolicu. Gledajući u njega sjednem i naslonim se na zid te iz čiste pristojnosti kažem bok.
Nasmije mi se sretno, kao da ga zabavlja moja odvažnost. Gleda me blago, iako mu se vidi zlo u očima. Ustaje, hoda polako bos prema meni. Gledam njegovu savršenu priliku, tijelo. Na njemu su samo crne hlače od lagane tkanine. Dolazi do mene, sjedne i namješta se kao ja. Okreće glavu lagano prema meni. Pogledam ga, malo mu se približim i pogledam u drugu stranu. Iznenada stavlja desnu ruku na moju bradu i vraća mi glavu nazad. Bezuspješno se trudim vratim glavu natrag i maknut njegovu ruku sa svoje brade. Opet se smije, očito sam mu jako zabavna.
Okreće glavu od mene i pjevuši nešto u sebi, malo se odmiče od mene. Krajičkom oka ga slijedim, znatiželjno i zbunjeno, što on to radi? Polako se okrećem prema njemu i sjedam u turski sijed.
„Volim kada netko tako sjedi.“ Tiho prošapuće. Imao je dubok, baršunast glas. Odjednom otvori oči i pogleda u mene, imam osjećam kao da putuje kroz moju krv i misli. Okreće se, legne na krevet i stavlja svoju glavu u moje krilo, hvata me strah, ali i napetost, osjećam želju za njime. Počnem mu se igrat sa kosom, to volim radit.
„Mogu te nešto pitat?“ – pita on.
„Slobodno.“ - odgovaram mu. Opet se nasmije, ali sada drugačije. Tiho i bez zvuka. Gleda me arogantno, kao da zna o čemu mislim. Prelazi prstima po mojim rukama, dok mu diram kosu. Utrnula sam od njegovog dodira. Ustaje, gleda me u vrat. Čudna iskra mu je u očima, prilazi mi vratu i lagano prelazi vrhom jezika po njemu. Prođu me trnci, zatvorim oči, pa ih otvorim i namršteno ga pogledam. Što si on misli, što je?! Približi mi se ustima i spušta svoje usne na moje. Lagano me ugrize za donju usnu pa se odmiče. Opet se namrštim, kako se usuđuje ovako igrati se sa mnom, ali mu se nasmijem.
„Radim to jer mogu.“ Odgovara mi na pitanje iako ga nisam pitala. Zjenice mu se šire dok polako trepće i diše. Gledam u njega otvorenih usta, pa pogledam u stranu. „Možeš to jer ti to ja dopuštam, inače bi letio iz sobe“ - nadureno pomislim.
Iznenada se ustaje i krene prema vratima. Polako se okrene.
„Dajem ti priliku da pitaš nešto, imaš 5 sekundi, inače ću otići.“ – hladno mi kaže.
„Kuda ideš?“
„Ne želiš me.“ – kaže on.
„Nisam to rekla.“
Stoji okrenutih leđa, leđa isklesanih od najfinijeg mramora.
„Koliko želiš da ostanem?“ – upita me.
„Sjedni kraj mene.“ Odgovorim mu, zanemarivši njegovo pitanje. Otvara vrata.
Ljuta se bacim natrag u krevet, želim vrištati, najradije bi ga gađala jastukom. Vraća se k meni, s zadovoljnim smiješkom na licu. Sjeda na krevet i brzo prilazi. Osmijeh mu polako otpada, imam osjećaj kao da se nešto dešava u toj čudnoj glavi. Polako trepće, ljubi me u bradu i sjeda na pod.
„Zašto sjediš na podu?“ – upitam ga, zar nema dovoljno prostora na krevetu?
„Volim pod.“ - jednostavno odgovori. Šuti neko vrijeme pa me upita:
„Smijem te ozlijediti?“
Mrtvo-hladno gledam u njega, nasmijem se te odgovaram: „Da.“
Ustaje neobično brzo i prilazi mi. Punom rukom me udara po ustima i isti čas liže krv sa mojim usta. Čudnog pogleda dok brzo trepće. Dah mu je isprekidan.
Pokvareno se nasmijem i tiho ga upitam dok ližem krv sa usana.
„Uživaš?“
Ponovno me udara i opet liže krv sa mojih usana. Trese se dok to radi kao da je gladan toga.
„Uživaš.“ – sada to više nije bilo pitanje, nego tvrdnja.
Polako mi se približava vratu, pa onda jako brzo hvata rame zubima . Stišće ga toliko da mi dođe da vrisnem. Stavljam ruke preko njegovih ramena, pustim glavu da padne iza i ugrizem se za usnu, ne želim pokazat da me boli, prepuštam se užitku boli. Ugriz lagano popušta. Usnama skuplja slinu sa mog ramena i jezikom prelazi od ramena do uha. Zadovoljno uzdahnem i otvorim oči.
Ustaje, stavlja ruku na moju vilicu i gleda mi u razbijenu usnicu. Spušta se i ugrize me za donju usnicu. Poljubi me pa me ponovno udara, krv teče po meni, niz vrat, niz prsa. Trga mi majicu i liže krv sa vrata pa sa usta. Uživam u njegovim dodirima, požudi i snazi.
Ustaje sa kreveta - desnom rukom si briše krvava usta – i staje na sred sobe. Imam osjećaj kao da se premišlja ili se želi još igrati. Zna da žudim za njime, koliko on žudi za mnom.
Razočarano se naslanjam na krevet i gledam u njega, o čemu razmišlja? Zaustavljam kapljicu krvi među grudima i zadovoljno poližem prst.
„ Skini si majicu .“ – kaže tiho.
„Ostat ćeš?“ nesigurno ga upitam.
„Ako to napraviš, hoću.“
Pogledam ga i skinem ono malo majice što je ostalo na meni. Zijevnem i pogledam ga podižući jednu obrvu.
„Budi dobar.“ – sarkastično mu odgovorim. U trenu se našao na mene, uhvatio me za vrat i bacio me iza na krevet. Glavom sam udarila u rub kreveta, nasmijala sam se. Rukom mi lagano prelazi preko nogu, bedara, trbuha preko sisa do vrata. Udara me punom snagom, napaljenost je iz njegovog udarca prešla na mene. Osjetila sam
njegov jezik kako prelazi od bedara do vrata. Dosta mi je igrica, hvatam ga za kosu i sjedam na njega. Sklopim ruke i upitam ga:
„To je sve što možeš?“
Nasmijem se njegovom začuđenom pogledu. Nježno mu primim lice i poljubim ga u lice i nastavim ga ljubiti sve bliže i bliže vratu, osjetim kako su mu trnci prolaze kroz cijelo tijelo. Zastanem, prođem jezikom do ramena i natrag i zagrizem, nasilno i čvrsto te se stisnem u njegovo tijelo. Osjetim kako ruke lagano stavlja na moje bokove i spušta ih na guzicu, dah mu je isprekidan. Zastenjao je. Zadovoljno se spuštam niz njegova prsta ljubeći ih, dok mi ruke bježe prema njegovim rebrima. Osjetim trnce pod svojim rukama. Penjem se opet prema njegovom vratu, pogledam ga u oči, pogledam u taj mrak. Opušta ruke i stavlja ih ispod glave, promatra me. Smišlja nešto, osmijeh mu se igra sa kutovima usana. Smišlja nešto bolno, nastrano...nešto uzbuđujuće. Izvukao je desnu ruku ispod glave i prošao njome preko moga bedra, međunožja , trbuha i zaustavio se na vratu. Ludilo u njegovim očima je bilo zastrašujuće. Svom svojom snagom me udario. Našla sam se na podu, bezuspješno sam se četveronoške pokušavala dići dok sam pljuvala svoju krv,
Uhvatio me za kosu i počeo lizati krv se mog vrata, brade, usana. Odjednom je naglo pustio moju kosu, pomaknuo se i naslonio se na krevet. Glavu zabacio i opet počeo pjevati u sebi sa sablasnim smiješkom na licu dok mu je krv tekla niz bradu po grudima sve do međunožja. Još jednom ispljunem krv na parket od ebanovine i četveronoške krećem prema njemu. Sjednem si nasuprot njemu, raširim noge i sjednem mu u krilo ližući krv sa njegovih prsa i vrata. Želim biti dio njega, želim da je on dio mene, želim da je u meni. Pohlepno ga ugrizem u grudi, moji zubi poput žileta režu njegovu kožu, konačno osjetim miris njegove krv, okus njegove krvi u svojim ustima. Ruke mi polako kreću prema njegovim hlačama, otkopčavam ih laganim pokretima. BUM! Još jedan šamar. Osjetim tupu bol u leđima. Povrijeđeno podižem pogled u njega.
„Ne želiš me?!“ – upitah ga i koketno zabacim zakrvavljenu kosu sa lica, ližući novi val krvi sa usnice. Podiže se na noge skidajući hlače sa sebe. Gol je, očito ne voli bokserice. Opet osjetim kako njegov pogled prolazi kroz mene, do srži kostiju, gleda me tim mrtvačkim očima punih strasti i mržnje.
„The more you hurt, the more you strain, the price you pay to play the game, then all you see, and all you gain, and all you step on with no shame, there are no rules, no one to blame, the price tou pay to play the game.“ – pjevuši pjesmu od Stainda dok mi čučeći prilazi. Naglo se diže i povlači me sa sobom za kosu.
Baca me u zid. U trenu se nalazi uz mene, svoje tijelo nasilno stisne uz moje, trga i ono malo odjeće što još imam na sebi. U očima mu se vidi uzbuđenje i želja. Ruke su mi zarobljene, ne mogu se pomaknut ni milimetra. Čim je shvatio da se mrdam, stisnuo se još jače uz mene. Usnama prelazi preko moje vilice do vrata i opet me ugrize za rame, dok jednom rukom prelazi preko mog desnog bedra, šireći mi noge. Odvoji me od zida i baci na krevet. On ostaje stajat naslonjen jednom rukom na zid, glavu lagano okreće prema meni. Osmijeh- luđački osmijeh, na njegovom licu i oči- mrtve oči, bijednog čovjeka koji ne zna za ljubav, samo za bol, moć i kontrolu. Uz lagan, elegantan korak prilazi krevetu, četveronoške se penje na njega hvata me za gležnjeve i privlači me bliže sebe. Obgrlim ga nogama oko struka, dok jezikom prelazi preko mog vrata, grudi, ližući sasušenu krv sa njih. Dah mu je isprekidan, srce brzo kuca. Dolazi do usana i lagano zagrize u razbijenu donju usnu pojačavajući stisak. Boli me, vrisnula bih, on želi osjetiti moju bol, želi kontrolirat moj strah, moju bol i moju požudu za njim. Svoje prste isprepleće sa mojima i stavlja ih iznad moje glave. Osjetim njegov hladan dah na svojem licu, osjetim kako njegove oči prodiru u moju dušu. Taj mrak u njegovi očima me uzbuđuje i plaši u isti čas. Osjetim bol u kukovima, uzima me. Uzdahnem, napokon. Hvata me oko struka i podiže, gurajući nasilno i grubo svoj penis u mene. Drži me jednom rukom za struk dok drugu ruku drži na mom vratu. Guši me, osjećam kako gubim dah. Pokušavam rukama maknut njegovu ruku sa svog vrata, pa ga na kraju ugrizem. Izvlači ga iz mene i okreće me na trbuh. Udara me dlanom punom snagom po stražnjici pa počne lizati leđa od početka do vrata. Osjećam kako grebe noktima kožu sa mojih leđa, osjećam ugrize. Prolaze me trnci svaki put kad osjetim njegov dah na svojoj koži. Vrisak pobjegne iz mojih usta, koju prati bol među kukovima i stražnjici. Više se ne smije tiho, ni arogantno, sada je to divljački smijeh pun samozadovoljstva i zla, smijeh koji mi trga bubnjiće. Desnog rukom me drži za moj bok dok lijevom rukom pritišće moju glavu u madrac. U zraku se osjeti miris krvi i znoja. Svršava i pušta mi bok i glavu te svojim kandžama grebe moja leđa. Smijeh mu postaje sve tiši i tiši, dok ga izvlači iz mene. Opet pjevuši tu pjesmu, spušta se na pod i sjedne u turski sijed dok se igra djelom moje majice. Podižem se i pokrivam se plahtom i okrećem se prema njemu te se i ja posložim u turski sijed. Pogleda me te se tiho nasmije.
„Već si gotov?“ arogantno ga upitam, izazivajući ga. Šutio je i samo gledao u mene dok je svojim duguljastim, mršavim prstima posegnuo prema stoliću i izvadio srebrne zahrđale škare. Osmijeh je polako jenjavao dok je rezao moju majicu na sitne komadiće. Tišina i njegova ravnodušnost počeli su drobiti moje srce, koje je počelo nepravilno kucati. Naglo sam se digla i posegnula prema bijelom ogrtaču i krenula prema vratima.
„Ne ideš ti nikud.“ – tiho mi je prošaptao na uho, okrenuo me prema sebi i zabio mi škare u trbuh. Bijeli ogrtač više nije bijeli. Osmijeh mu se pojavio na licu dok je vadio škare iz mene, polizao ih je i bacio na pod. Desnom rukom sam se uhvatila za trbuh bespomoćno pokušavajući zaustavit krvarenje, pod od ebanovine ispod mene je dobio crvenu boju, krv se zavlačila u svaku rupu između tog plemenitog drva. Raširio mi je noge, podignuo me i zadnji put ušao u mene dok je iz mene isticala i zadnja kap života. Ruke su mi mrtvo visjele uz tijelo dok je on svršavao uz moj zadnji uzdah.
Pogledao me u lice, njegove mrtve oči su pogledale u mene. Vrisak! Ali sada njegov. Vidio je što sam i ja vidjela cijelo ovo vrijeme. Ništa. Pustio je svoje ruke sa mojih bokova i pustio da padnem na pod. Bijeli ogrtač više nije bio bijel, ebanovina više nije bila besprijekorno čista, a ja- više nisam bila živa. Vrisak! Ponovo, baca se na koljena. Ubio me. Ubila me njegova arogantnost, strast, požuda i želja za kontrolom. Ubio je jedinu osobu koja ga je voljela, osobu koja ga nikad nije osuđivala. Ubio ju je u strasti, jebao ju je mrtvu. I što sada? Što se sada vidi u njegovim očima? Vidi, suza, ima tamo života, života koji je uzeo meni.
„Failed to see, how destructive we can be. Taking without giving back, 'Til the damage can be seen, can you see?“ – prošaptao je nad mojim tijelom dok se moja krv i njegova krivnja širila sobom.

srijeda, 23.06.2010.

Please just don't play with me...my paper heart will bleed...

Well...dugo nisam pisala jer nisam imala inspiracije...evo i sad...opet sam zapela..ne ide..čak ni osjećaji koji u meni vrište nisu dovoljni da napišem nešto...osjećam se kao roba s greškom...da...psiha uništena...srce koje je slomljeno...
Jeste li ikad čuli kako se srce lomi? Znate kad se čaša razbije, opadne vam nešto na pod..čuje se glasna buka...ali kada se lomi srce nastane tišina...netko bi rekao da će nešto tako važno napraviti najveću buku ...ali ne...jedino što se čuje je samo muk i gotovo očajnički poželite neku buku koja bi skrenula pozornost od boli...
Možda ako i ima buke... ona je unutra....vrišti i nitko je ne može čuti...čak ni vi..možda samo ako biste se ustredotočili...zanemarili bol...začuli biste ne podnošljiv vrisak...

ponedjeljak, 19.04.2010.

Da me barem možeš vidjeti...

Kad sam bila mala imala sam žabe... Dvije drvene, zelene žabe na crnim kotačima.... Jedna manja, jedna veća i opet jedna manja... smještene jedna iza druge.... Vukla sam ih na crvenom konopčiću svuda za sobom...Bili su mi dobro društvo... Kad bi barem te igračke opet bile „in“....Npr da postane modni hit da vučemo nekakve drvene prijatelje za sobom...To bi mi bilo drago...Puno je lakše kretati se kroz život u pratnji svojih prijatelja.... A oni su mi zbilja bili prijatelji..U dobru i u zlu... Svuda sam ih vodila, pričala im o svemu što mi se događalo kad sam ih morala ostavim doma...A to je bilo rijetko...smijali smo se i bojali zajedno... oni su tu, čak i ako im se kotači zakoče ili pokvare pa ih vučeš uz prigodnu buku koja ti ne smeta..jer oni su tvoji mali drveni prijatelji…
"Da me barem možeš vidjeti" je knjiga Cecelie Achern. Mogu reći da sam se oduševila knjigom.Potpuno me opčarala. Nije to samo neki roman o ljubavi. Ne, to je mnogo više..učiš..prodireš u sebe... Možda vam to zvuči glupo..ali..poželjela bih "izmišljenog prijatelja" iz "Tejivs Adivirp" dami pokaže...ne znam...život? Nauči me kako da živim? Da mi otvori oči?
Svakako preporučam... Možda vam se neće svidjet, možda nećete vidjet, osjetit ono što sma ja osjetila..ali što možete izgubit? Potrošite sat-dva dnevno..mislim da nećete požalit..ja nisam...

*
-Djeca nas održavaju mladima, Elizabeth.- Glas mu je postao ozbiljan, a oči duboke i zamišljene. -Moj je posao brinuti se za djecu, pomagati im i jednostavno biti uz njih.
-Vi ste socijalni radnik?- upitala je Elizabeth.
Ivan je razmislio o njezinom pitanju. – Mogla bi me nazvati socijalnim radnikom, profesionalnim najboljim prijateljem, vodičem...- ispružio je ruke i slegnuo ramenima.- Djeca točno znaju što se događa u svijetu. Oni vide više od odraslih, vjeruju u više toga, iskreni su i uvijek, ali uvijek ti kažu na čemu si.
Elizabeth je kimnula glavom zajedno s njim. Očito je volio svoj posao... oca i socijalnog radnika.
-Znaš, zanimljivo je- nagnuo se prema njoj – da djeca uče mnogo više i mnogo brže od odraslih. Znaš li zašto je tako?
Elizabeth je pretpostavila da se tu krije neko znanstveno objašnjenje, ali je odmahnula glavom na njegovo pitanje.
-Zato jer su otvorenog uma. Zato jer žele znati i žele naučiti. Odrasli – tužno je odmahnuo glavom – misle da sve znaju. Odrastu i lako zaborave pa umjesto da otvore um i razviju ga, oni odluče u što će vjerovati , a u što ne. Ne možeš donijeti odluku o takvim stvarima: ili vjeruješ ili ne. Zato je njihovo učenje sporije. Oni su cinični, gube vjeru i žele znati samo one stvari koje će im pomagati iz dana u dan. Ne zanimaju ih male stvari. Ali, elizabeth – rekao je glasnim šaptom dok su mu se širokom otvorene oči sjajile, a Elizabeth se sva naježila. Osjećala se kao da će upravo podijelit s njom najveću tajnu na svijetu. Primakla je glavu bliže njemu. – Male stvari čine život.
-Čine život kakvim? – šapnula je.
Nasmiješio se. – Jednostavno ga čine.
Elizabeth je progutala knedlu u grlu. – To je to?
Ivan se nasmiješio. – Kako to mislite, to je to? Koji veći dar možeš dobiti nego što je život, što više možeš poželjeti nego što je život? To je dar. Život je sve i ne živiš ga kako treba dok ne počneš vjerovati.
-Vjerovati u što?
Ivan je preokrenuo očima i nasmiješio se. –Oh, Elizabeth, jednom ćeš shvatiti.

Što je time on mislio?...Vjerovati u što?..U stvari koje su inače „nestvarne“? „nevidljive“? Lude? Ona nije vjerovala, na kraju je shvatila..na kraju je počela vjerovati...počela živjeti...počela je prihvaćat sebe, svoju prošlost, svoju sadašnjost...

*
Kad ispustite čašu ili tanjur na tlo, začuje se glasan zvuk. Kad se razbije prozor, pukne noga stola ili kad slika padne sa zida, začuje se buka. Ali kad pukne srce, nastane tišina. Pomislili biste da će nešto tako važno napraviti najveću buku na cijelom svijetu ili da će se začuti neka vrsta ceremonijalnog zvuka poput udarca činele ili zvuka zvona.
Ali ne, čuje se samo muk i gotovo poželite začuti neku buku koja bi skrenula pozornost s boli. Ako i ima buke, ona je unutra. Vrišti i nitko je ne može čuti. Tako glasno vrišti da vam uši odzvanjaju i glava puca.
Otima se poput velikog morskog psa uhvaćenog u moru; zavija poput medvjedice kojoj su uzeli mladunče. Tako to izgleda i tako to zvuči kao velika uhvaćena izbezumljena zvijer koja je zatvorenik vlastitih osjećaja. Ali takva je ljubav... nitko nije nedodirljiv.
Divlja je i boli kao otvorena rana izložena morskoj vodi, ali kad se zapravo slomi, sve utihne. Vrištite samo iznutra i nitko vas ne može čuti.
Ali Elizabeth je vidjela moje slomljeno srce i ja sam vidio njezino, o tome nismo trebali razmijeniti ni riječ, to smo znali.

Što bih sad tu trebala reći? Nestvaran čovjek osjeća stvarnu bol..Što zapravo Ivan predstavlja u knjizi? Koga?..Možda je to u“stvarnosti“ samo naš um..ali kako se možeš zaljubit u svoj um..ja svoj um mrzim..komplicira stvari..uvijek..

*
Život se sastoji od sastanaka i rastanaka. Ljudi svakog dana ulaze u tvoj život, kažeš im dobro jutro ili dobra večer, neki ostanu nekoliko minuta, neki ostanu nekoliko mjeseci, neki godinu dana, a neki i cijeli život. Bez obzira na to o kome je riječ, upoznaš nekoga i zatim se rastanete.

Ovo me pogodilo..ne znam zašto ali je..ja ne volim rastanke, ne voli puštat ljude..ali oni ipak odu...


*
-Benjamine, prije sma mrzila ovaj grad – suza joj skliznula niz obraz. – Mrzila sam svaku travku na svakom brdu, ali on me naučio toliko stvari. Naučio me da nije grad taj koji me treba učiniti sretnom. Nije Baile na gCroithe kriv što se ne mogu uklopiti. Nije važno u kojem se dijelu svijeta nalaziš važno je gdje si ovdje – lagano je dodirnula glavu. – Važan je onaj drugi svijet u kojem živim. Svijet snova, nadanja, mašte i uspomena. Sretna sam tu gore- ponovno se lupnula po sljepoočici i nasmiješila – a zbog toga sam i tu sretna. – Ispružila je ruke i pokazala krajolik koji ju je okruživao.
...
Nije poznavao Elizabeth onoliko koliko je htio, ali imao je dojam da mu je dopustila da uđe u njezin život više nego ostalima. I on je učinio isto. Razgovarali su dovoljno puta da vidi koliko su slični. Gledao ju je ako se razvija i mijenja i sad se napokon smirila. Zurio je u krajolik kojem se Elizabeth tako dugo divila i prvi put u godinu dana koliko je tu, otvorio je oči i uistinu ga doživio.

Jeste li vi ikad doživjeli ovo?..ja ne...Zapravo ...strah me...ne znam čega ali strah me otvorit oči...ljudi kažu da skinu ružičaste naočale..ljudi to odbijaju...ali tako uništavaju i sebe..a također nije sve crno...ima tu puno tonova... a bijelo nije bijelo...sastoji se od boja..samo mi ne vidimo..nešto nas sprječava..koči...
Nevidljivi prijatelji se uglavnom druže s djecom, ali se ponekad dogode i odraslima kao u ovoj knjizi... i tada oboje njihov sivi život prekrasnim...vedrim nijansama.... Možda je ovo samo knjiga....Možda pričam gluposti..ooo, da svjesna sam toga..itekako..ali što..jbg..tko ovo uopće čita?
Ponoć je...

*
Izmišljeni prijatelj, nevidljiv prijatelj... nazivajte nas kako hoćete. Možda vjerujete u nas, a možda ne. Stvar je u tome da to nije važno. Poput većine ljudi koji rade impresivne stvari, mi ne postojimo zato da bi se o nama pričalo i hvalilo nas; postojimo kako bi smo brinuli za potrebe onih koji nas najviše trebaju. Možda uopće ne postojimo; možda smo samo plod ljudske mašte; možda je čista slučajnost da dvogodišnjaci koji su tek počeli govorit, odjednom imaju prijatelje koji odrasli ne mogu vidjet. Možda svi ti liječnici i psihoterapeuti s pravom govore da oni samo služe razvoju ljudske mašte.
Udovoljite mi barem na trenutak. Postoji li neko drugo objašnjenje o kojem niste razmišljali dok ste čitali moju priču?
A to je mogućnost da mi doista postojimo. Da smo tu kako bismo pomogli i pružili podršku onima koji nas trebaju, koji imaju vjere i koji nas stoga mogu vidjeti.

Oni se pojave iznenada, uvijek nas prate, uvijek razumiju, smiju se i plaču s nama.... Problem je u tome što ih drugi ne vide, pa vam se čude što se kreveljite i smijete sami za sebe....Bolje rečeno, boje se, e žele vidjeti, ne vjeruju..smiju se...
Ja sad mogu samo reći vjerujem, možda sam luda..ali imam vjere i vjerujem...

Pročitajte, ništa nećete izgubit, neće vas to gubit..možda ćete to smatrat gubitkom vremena..možda ne..možda vam se ureže u pamćenje kao što se meni...
Voli vas, Niky...

utorak, 23.03.2010.

Dok se psi nježno kolju.....hoćeš li me ponovo poljubiti?

Da...evo i mene nakon dugog vremena. Falila? Sigurno ne. Nemam inspiracije. Opet. Presušila sam? Moguće. Ne znam. Misli mi se gube između sna i jave...
Sjedim u tišini sobe, u mraku i pišem ove riječi i tražim vrelo inspiracije. Ne znam koga i što tražim u životu. Nešto mi opet nedostaje a ne znam što je to... Oh kako mrzim ovaj život...Ne, ne mrzim ga... Ne shvaćam ga, ne simpatiziram ga... Haha...>.<


Možda nisam dovoljno jaka da promijenim svijet i doista sam premalena da bih promijenila takvog diva...No ipak...svijet nije dovoljno jak da promijeni mene... Nekoć sam bila čovjek, danas sam prazna ljuštura...
Borim se, iako sma borbu već izgubila...Čak ne vidim svoj odraz u ogledalu...
Ja sam jedna od osoba za koje se ljudi muče da je shvate...Ali ne moraju me shvatit...Nije mi to potrebno...
Nije to njima potrebno... Ne shvatljivo im je loše, ne trude se...
Nekada sam htjela mijenjat svijet, no jedino što se promijenilo sam ja...
Da, tako je to... Ali kako se to desilo? Kako sam mogla dopustiti? Možda sam ja preslaba...
Upravo kad mi se učinilo da od života primam najbolje on me baca u najdublji ponor...
Naizgled nema izlaza...Ali ja ponovno ustajem... Slomljena, povrijeđena... Ali idem dalje...
No, ponekad sam umorna... Što mi tada ostaje?Nada, molitva?
Tisuću pitanja, tisuću odgovora, ali nikad onaj pravi...Praznina u duši i u srcu, ono malo ako ga još ima... Pasti ću, dići se, ali rane od pada teško zacijele...Štoviše ostaju trajne... one su me obilježile...


Cijeli prokleti svijet je tužan...i svi ste vi uplakani kada vas drugi ne vide...Znam da jeste...Vaši osmjesi su lažni...ja to vidim...
Vidim kroz vas..prozirni ste..kao i ja... kao i ti...kao i svi...
Vidim u vas...vidim u dubinu vašeg srca...u dubinu duše...Ne možete mi se sakriti...ne možete sakriti svoje osjećaje...ova igra više nema smisla...
Prokleto vrijeme...Mrzim sve što stvara ovaj svijet....Oduran je. Kao i sve u njemu....
Osim ljubavi…a ljubavi je ionako sve manje...
Mogla bih vam sa dpočet pričat o ljubavi? Ali zar to ima smisla? Mogla bih vam pisati sonete, bajke, tragedije, romane o ljubavi...ali čemu to? Ni ovo nema smisla...ovaj post...ali drago mi je da sma sve napokon izbacila iz sebe..ne nije to sve....ima još nečeg duboko, duboko zakopanog u meni...ali nemogu to isčupat van...




Mislim da bih vas sad mogla ostavit...ionako tu ništa nema smisla...

Čuvajte se ljudi...Volim vas...

petak, 15.01.2010.

Sve?

„Imala sam dojam da sam zarobljena u jednoj od onih užasnih noćnih mora, onih u kojima moraš trčati, trčati sve dok ti pluća ne prsnu, ali ne možeš natjerati tijelo da ti se dovoljno brzo kreće. Kazaljke na satu nisu se usporavale nezaustavljivom, bezobzirnom snagom neumoljivo su se okretale prema kraju - kraju svega...“

Eh da noćne more.... prevladavaju mojim snovima...Zar se one ostvaruju? Često ljudi znaju reći...“ nešto takvo ne bi mi se desilo ni u najgoroj noćnoj mori!“..ili bi? Koliko puta sam se probudila u panici...mokra od znoja...hladnog znoja i straha...
Ne, ne mogu spavat..ne želim spavat od brige...tuge...straha..i onda ipak zaspim..i tad se sve pretvori u san....san koji nije lijep...san koji me baca još u veći očaj... san koji situaciju napravi još gorom... zašto nam noćne more ostanu duboko urezane u sjećanju?Zašto se ne izbriše i nestane s prvi zrakama sunca?

„Vrijeme protječe. Čak i kad se to čini nemogućim. Čak i kad svaki otkucaj velike kazaljke boli kao što krv tupo nabija u modrici. Protječe neravnomjerno, u čudnim naletima i otegnutim zastojima, ali doista protječe. Čak i meni...“

Duboko...Bolno...Vrijeme leti...
Nestaje...protječe...gubi se...
Prošlost se ne može promijeniti...ni vratiti...izgubljeno vrijeme..trenutci..izgubljeni zauvijek...
Da li je vrijedilo? Hoću li kad ostarim i okrenem se unatrag žaliti za nečim? Žaliti za vremenom koje je prošlo? Iako već sada žalim za vremenom koje nisam znala iskoristiti...koje sam potratila...
Ali trudim se...ne mogu reći da mi uspijeva... nemam takvu snagu... trenutno... trenutno razmišljam o prošlosti... vremenu... snovima...Samo razmišljam...dok vrijeme prolazi...

"...znala sam to da ljubav koju nekome podariš daje toj osobi moć da te slomi."
„Ljubav, život, smisao...gotovo."

Kakve veze imaju ovi citati sa vremenom... snovima..? Za mene ima puno veze...Moja ljubav vezana je sa snovima...
Snovima koje ne želim više sanjati jer se na kraju pretvaraju u moru..strašnu...bolnu noćnu moru..koja ne prestaje...
To me je posve onesposobilo... Golema rupa mi je probijena kroz grudi...Ostavlja me bez organa..ostavlja nezarasle rane po rubovima...Peku..bole...usprkos vremenu...Ne mogu disati..gušim se...lovim dah...Prijatelji me pitaju da li sma dobro...ja sam znala da su mi pluća zacijelo dobro...problem je u meni..
Srce mi je tuklo, čula sam to tiho kuckanje..tiho...umorno kuckanje...Priznajem..slomljena sam...jesam...jedva se držim da se ne raspadnem...samo čekam kada sasvim potonem...ali još se trudim...još se borim...I možda sam i uspjela...uspjela sma da mogu preživjeti ovo...naučila sam podnosit nesnosni osjećaj gubitka, patnju, nesnosni osjećaj boli koji je zrači iz proklete rupe....Mogu preživjeti...Bol neće popustiti...neće postati slabija...možda ću postati dovoljno jaka da se nosim s njom...

" Ma koliko da sma se trudila ne misliti na njega, nisam se trudila zaboraviti ga. Brinula sam se-kasno noću, kad bi mi obrana pala od iscrpljenosti izazvane nesanicom-da sve olako klizi u zaborav. Da mi je svijest sito, i da se jednog dana neću moći sjetiti savršenstva boje njegovih očiju, osjećaja njegove hladne kože na dodir, nijanse njegova glasa. Nisam mogla misliti na sve to, ali morala sam se sjećati."

Kao da sam opet u bajci, s rokom kada čarolija prestaje....Samo što je moja čarolija trajala prekratko...
Onda se javlja onaj dobro poznati...gotovo prijateljski poriv da zaplačem...da puknem do kraja i pustim sve kvragu...umjesto da se ovako grčevito držim za rub stijene koja mi redovito izmiče tlo pod nogama....
Suze su mi počeli gusto teći...pogled mi se zamutio...kako glupa reakcija...
Ostavio me... Tako lijepo, glatko, bez imalo grižnje savjesti... Samo otišao... A ja se nisam trudila zaboraviti ga... Nisam mogla...i duboko u sebi sma znala da će otići..Moglo bi se reći da sam to očekivala...
Jer...nije to prvi put da mi je to napravio.... Svako malo bi se ljutio na mene..odlazio... Znam da ga boli kurac za mene i da je to uvijek tako i bilo... Svaki put kad priča sa mnom...Tih par ne bitnih riječi ..ja ih zapamtim..Ne želim da nestane iz mog sjećanja...Mučim se...
Proganja me u snovima, cijeli dan... u stihovima pjesama... u svakodnevnim sitnicama..
Vidim ga svuda i stalno... Sve bih dala da me voli...da mu je stalo, barem petinu od toga koliko ja volim njega....
Stalno i ne prekidno idem dolje...hvatam se za stijene..ruke su mi već krvave...slabe...sa svakim prisjećanjem njega ja klizim..u beskonačnost...
Ne vidim smisao...Otupjela sam...Jedina reakcija na savršeno poznate note koje su mi značile život su suze...
Kapaju preko obraza...na pod...i dublje...
Nedostaje mi on..i ona nada...onaj mali sićušan osjećaj sumnje...da mu je možda ipak stalo... Nedostaje mi onaj topao osjećaj sigurnosti na koži... kojeg je sada zamijenio hladan strah i čežnja za suncem... toplinom...svjetlosti...
Nedostaju mi stare brige...Koje su sada potpuno ne važne...niti su ikad bile važne... Danas me zaokupljuju drugačije stvari.... Zapravo...mene ne zaokupljuje ništa...
Sve moje misli...osjećaji ovise samo o njemu ...o tome kada će se on javit...što će reći...kako se osjeća...

subota, 26.12.2009.

{Noćna mora..}

Noć me je oduvijek fascinirala...Fascinira i opija me ta njena nježna i sakrivena opasnost u tami...Hrabri, glupi ili pak pijani ostaju lutati... Nisam ja ništa od toga...
Prelazilo mi u naviku lunjati gradom, sama...Prešlo mi u naviku iskradat se iz kuće...
Lagano bi sjela na ogradu, pa lagano skočila na krov od dućana te skočila na čvrsto tlo...
Živjela sma tek na prvom katu, visina nije velika...I tako sam se izvukla i te noći...
Petak je,Božićno vrijeme, sve osvijetljeno...
Tradicionalno sma prešla centar i upijala miris iz okolnih pekara koje su pripremale kruh i pecivo za jutro, osjetio se i miris kuhanog vina u zraku...
Tada sam odlutala dalje nego obično...prošla sam Markov trg i istraživala uske mračne uličice do kojih nije dopirala svijetlost...
Ušla sam u malenu skučenu ulicu i našla se u potpunom mraku...Oči su mi se brzo priviknule na mrak...
Začula sam tihe korake...Ali nije zvučalo kao da osoba koja stvara zvuk ne želi biti otkrivena...
Zapravo mi se činilo kao da se najavljuje, kao da želi da znam da mi se približava...
Polako sam se okrenula...
Ugledala sam siluetu visokog muškarca...Prije nego što sam išta rekla,nestao je...
Tek tako! Ispario je u hladan prosinački zrak...
Krenula sam prema mjestu gdje je stajao, prema izlazu iz uličice...
Obuzela me neobična hladnoća kada sam prošla točku gdje je stajao...Možda je to samo uobičajena promjena u vjetru, hladnija struja...samo to i ništa drugo...
Imala sam čudan predosjećaj....Predosjećaji su mi uvijek bili točni...Potrčala sam... samo da mi krv ponovno počne kolati u žilama kako bih mogla koliko toliko normalno funkcionirati...
Zastala sam tek kad sam ugledala svijetlost sa Markovog trga...Laganim korakom sam se približavala crkvi kad sam začula nešto....Kretanje.
Okrenula sam se prema mjestu od kud je došao zvuk...Bilo je to samo mačka, bezvoljno je ležala na kanti za smeće i igrala se sa smećem...
Uzela sam kamenčić i bacila ljutito ga u njenom smjeru...“ Samo bježi, kao i tvoj prethodnik...“ Promrmljala sam...
Ponovno sam začula nešto sa istog mjesta...Zar mački nije dosta,Podigla sam još kamenčić i bacila ga...Sada se nešto promijenilo...Ovoga puta se nije čuo zvuk udaranja kamenčića...
Ovoga puta se nije čuo zvuk udaranja kamenčića o pod...
Iz sjene je izašao čovjek...U ruci je držao kamen...Jeza mi je prošla niz kralježnicu...Bio je to isti onaj čovjek od prije...
Bio je mlad...visok...širokih ramena, smeđe kose...Tužne, neobično tamne oči bile su uperene ravno u mene...Njegova koža čak i pod ovim slabim svjetlom je bila izrazito blijeda...
Opet me uhvatio čudan...loš predosjećaj...Zanemarila sam ga...
Polako sam mu se približavala...Osjetila sam njegov miris, nepoznato poznat miris, mješavina nečeg slatkog i hladnog...Korak po korak sam koračala prema njemu...On se nije niti pomaknuo...
Samo je gledao i čekao...
Zavladala je tišina...Jedino što sam čula je bilo glasno i brzo nabijanje mog srca...
Odjednom se trznuo... Kao da ga je vidio nešto što ga je zapanjilo... Uhvatio se za glavu kao da se bori sam sa sobom...
Još jednom se trznuo i pogledao u mene...Oči mu više nisu bile tužne...Bile su bijesne...Gladne...Nasmiješio se...i onda su mu usne oblikovale riječ : „oprosti...“
Prodoran vrisak...Okrenula sam se i htjela pobjeći...Jak stisak...Okrenuo me prema sebi...Bila sam mu par milimetara od lica...od tog predivnog poznatog lica...
Dotaknula sam mu hladno lice, prije nego što sam išta rekla on je progovorio...
“Umrijet ćeš...Sada ovdje. Ja ću te ubit. Želiš razlog? Potraži ga u sebi. .Samo ti stojiš na putu k mojoj sreći.“
Jača bol od te koju sam osjetila na vratu, je bila ona bol u mom srcu... Bol je postala nepodnošljiva....
Ostavio me u lokvi krv, kap po kap je život nestajao iz mene...